Zastava Bosne i Hercegovine

Lidija Komlen-Nikolić - intervju
Email Print


Položaj tužilaštva i pravosudnih profesija

Lidija Komlen-Nikolić za Pravni komplet

Paragraf intervju - FEBRUAR 2020



Treba podsetiti javnost da pomenuta izmena Krivičnog zakonika predstavlja deseti po redu upliv zakonodavca u tekst Krivičnog zakonika, koji je počeo da se primenjuje od 1.1.2006. godine. Krivično pravo je najkonzervativnija grana prava, koja teško podnosi značajne i česte izmene. Posledice takvih izmena su nemerljive a odgovornost za eksperimentisanje zakonodavac ne snosi. Izmena je bila pompezno najavljena od strane izvršne vlasti početkom 2019. godine. Završni rezultat ste već imali dana 21.5.2019. godine, kada je objavljen Službeni glasnik broj 35/19. Sve je završeno za četiri meseca. Formiranje i rad radne grupe, predstavljanje javnosti predloga izmene, rasprava u Skupštini Republike Srbije po hitnoj proceduri. Usput, hitna procedura donošenja zakona je bila predmet izveštaja i Evropske komisije i grupe GRECO.

Komesar za ljudska prava Saveta Evrope uputila je pismo ministru pravde pred samo usvajenje izmene sa napomenom da pojedina rešenja nisu u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava. Da li onda čudi što je takav način izmene izazvao negodovanje jednog dela stručne javnosti. Nije svaka od izmena Krivičnog zakonika, toliko u javnosti zauzimala medijskog prostora. Poslednja izmena KZ, za razliku od prethodnih, nije ostala predmet rasprave samo u stručnim krugovima. Ovaj put uključila se i šira javnost zbog određenih predloga, koji su na moju veliku profesionalnu žalost, usvojeni.

Sama činjenica da su predstavnici izvršne vlasti najavili izmenu KZ, kao odgovor na pojedine slučajeve izvršenih krivičnih dela, koji su uznemirili javnost, delovala je kao još jedan populistički gest politike, bez prethodno ozbiljnije odrađene analize. Nakon kritičkog reagovanja određenog dela stručne javnosti, navedeno je da postoje takve analize ali one do tog momenta nisu bile poznate široj javnosti.

Kad je u pitanju uvođenje doživotne kazne zatvora, ja protiv iste nemam ništa protiv. Protivim se zakonskom rešenju, koji je za određena krivična dela predvideo uskraćivanje uslovnog otpusta. Za građane je važno da znaju da ljudska prava okrivljenih u sudskom postupku ne postoje da bi bila u korist okrivljenima, već postoje da bi se garantovala legitimnost sudskog postupka. Praksa Evropskog suda za ljudska prava se ne odnosi samo na prava okrivljenih ona se odnosi na čitav niz zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

Pažnja javnosti je bila usmerena na konkretno zakonsko rešenje, uvođenja doživotne kazne zatvora bez uslovnog otpusta, dok je široj javnosti promakao čitav niz usvojenih izmena koje se odnose na pooštravanje predviđenih kazni zatvora, kao i uvođenja principa “three strike law” u odredbi člana 55a KZ. Ovaj trend je ostao zanemaren u bilo kakvoj ozbiljnoj raspravi. Radi se o konceptu prenetom iz prava SAD za koji su ozbiljna kriminološka istraživanja utvrdila da nije imao nikakav efekat na smanjenje kriminala, ali da je doveo do povećanja zatvorske populacije i troškova koje država plaća po tom osnovu. Ovaj koncept je u SAD predmet žestoke stručne rasprave.

Slažem se sa onim delom stručne javnosti koja tvrdi da zaoštravanje kaznene politike nije uvek rešenje. Smatram da je izvesnost kažnjavanja mnogo bitnija. A da biste imali izvesnost kažnjavanja to podrazumeva nezavisne organe otkrivanja i gonjenja učinioca krivičnih dela. To podrazumeva pre svega saradnju policije i tužilaštva, koji će u svom radu biti lišeni uticaja politike i izvršne vlasti.


U medijima je stvorena takva slika da postoji negativna percepcija građana u pogledu kvaliteta rada tužilaštva. Mislim da nam nedostaju istraživanja koja bi objektivno utvrdila percepciju građana, kao i to šta su uzroci negativne percepcije. Na žalost, takvih istraživanja ima malo, a u proceni stanja kvaliteta pravosuđa svi se oslanjaju na medijske navode koji su obično u direktnoj vezi sa nekim konkretnim medijski praćenim predmetom ili političkim dešavanjima u zemlji.

U pitanju ste pobrojali ko sve daje ocene rada tužilaštva. Ja bih razdvojila kritiku upućenu od strane stručne javnosti od kritika javnih funkcionera i političara. Stručna javnost ima svoje mišljenje. Sebe vidim kao deo te stručne javnosti. Slažem se da svojim radom tužilaštvo otvara prostor za takva mišljenja. Ne bih se bavila kritikom javnih funkcionera i političara, zato što su oni predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, koja je po mom mišljenju odgovorna za tvrdoglavo odbijanje promene ustavnog i zakonodavnog okvira koji uređuje rad tužilaštva. Sadašnje ustrojstvo javnog tužilaštva apsolutno ostavlja prostor za opravdanu kritiku što stručne, to i preostalog dela javnosti, koji se odnosi na pristrasnost u radu. Ako imate na delu rad jednog strogo hijerarhijski ustrojenog državnog organa na čelu sa Republičkim javnim tužiocem, koji za svoj rad odgovara Narodnoj skupštini, ne možete ni da očekujete bolju percepciju kvaliteta rada tužilaštva. Ukoliko ovome dodate i odnos javnog tužilaštva sa medijima tj. odsustvo pravovremenog informisanja javnosti o postupcima za koje je ista zainteresovana, imate stvorenu percepciju pristrasnosti u radu. Ovo je kompleksno pitanje i nije lako odgovoriti u par rečenica.

Ne može da se zanemari ni stanje u medijskom prostoru i prisutnu tabloidizaciju medijskog prostora. Populistički način iznošenja ocene rada tužilaštva, bez trunke objektivnosti se uvukao u svaku poru javnog mnjenja . Ovo je inače zabrinjavajući trend i u drugim zemljama poznat kao fenomen trial by media, noviji oblik ovog fenomena koji mi se čini i opasnijim je trial by social media. Radi se o velikom problemu u svim zemljama, ali čini mi se da se kod nas ne pokazuje ni zabrinutost u pogledu ovog pitanja, a ni volja da se smanje negativne posledice ovog fenomena. Posebno bi apostrofirala sve veći uticaj dešavanja na društvenim mrežama koja se prelivaju na pravosuđe i često se koriste kao sredstvo pritiska na rad tužilaštva, pre svega Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, odeljenja za visoko tehnološki kriminal.

Kao zamenik Apelacionog javnog tužioca imam mogućnost uvida u rad osnovnih i viših javnih tužilaštava sa nadležnosti Apelacionog javnog tužilaštva u Beogradu. Prvo, mora da se istakne, opterećenost u radu, pre svega beogradskih osnovnih tužilaštava. To itekako utiče na kvalitet rada. S jedne strane imate zahtev za što brže rešavanje predmeta, koji ukoliko ispoštujete imate problem sa kvalitetom rada tužilaštva. Stara narodna izreka: “što je brzo to je i kuso” odlično oslikava ovu situaciju. Rezultat toga su statistički podaci koji se odnose na broj predmeta koji su rešeni primenom instituta oportuniteta. Neujednačena praksa i percepcija javnosti u pogledu toga u kojim slučajevima se primenjuje ovaj institut je bio razlog da se i napiše priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja. Isti je napisan uz podršku OEBS u saradnji sa Republičkim javnim tužilaštvom.

Početak rada, posebnih odeljenja za suzbijanje korupcije, pri Višim javnim tužilaštvima u Beogradu, Novom sadu, Nišu i Kraljevu, trebalo je da poboljša percepciju u pogledu eventualne pristrasnosti u radu tužilaštva. Međutim, oni su početak rada započeli prenatrpani starim predmetima. Pa umesto, kvalitativno vidljivog rada borbe protiv korupcije, imali ste situaciju u kojoj su kolege bile suočene da reše veliki broj starih predmeta.

Smatram da je odgovor na ovo pitanje nepotpuno bez ukazivanja na bitan segment u radu tužilaštva a to je od nos sa policijom. Rukovodeća uloga tužioca, uspostavljena Zakonikom o krivičnom po stupku, u visoko profilisanim slučajevima je mrtvo slovo na papiru. Policija za svoj rad od govara direktoru policije ili mi nistru unutrašnjih poslova a ne tužiocu. Tako da u vašem pita nju je izostala ocena i komen tarisanje postupaka od strane policije, koji su u predistražnoj fazi, i kada je to u isključivoj nadležnosti tužilaštva.

Evropsko udruženje sudija i tužilaca za slobodu i demokratiju (MEDEL) sa zabrinutošću prati prilike u pravosuđu Republike Srbije. S obzirom na to da MEDEL ima status posmatrača u Savetu Evrope i kontakte sa Evropskom unijom, izveštaj monitoringa će biti prosleđen tim institucijama. Da li će po Vašem mišljenju ovaj izveštaj rezultirati poboljšanjem prilika u domaćem pravosuđu?

Srbija se u procesu pridruživanja EU obavezala da će izmenom Ustava ukloniti uticaj politike na pravosuđe. Dosadašnji proces izmene Ustava i način na koji se odvijala rasprava oko Ustavnih amandmana, o kom procesu je MEDEL bio obavešten, ukazuje da izveštaji koje je MEDEL slao apsolutno nisu doprineli poboljšanju prilika. Plašim se da ni u budućnosti neće biti poboljšanja. Na poslednjem sastanku, od 06.01.2020. godine, koji su predstavnici MEDEL imali sa novim komesarom za pravosuđe Evropske komisije ukazano je i na situaciju u Srbiji, kao zemlji koja je kandidat za učlanjenje u EU.

Izveštaji Evropske komisije o napretku Srbije u poglavljima 23 i 24 se u velikoj meri poklapaju i sa stavovima MEDEL, pa opet ne vidimo da to doprinosi poboljšanju prilika u pravosuđu. Poslednji izveštaj EK o napretku Srbije objavljen u maju 2019. godine je od predstavnika izvršne vlasti proglašen kao neozbiljan, sa stavom da EK nije objektivno sagledala sav trud koji Srbija čini na putu reformi. Poslednji non-paper o stanju u poglavljima 23 i 24, objavljen u novembru 2019. godine, propraćen je, čini nam se, samo od stručne javnosti.


Udruženje tužilaca Srbije je članica MEDEL. Logično je da smo saglasni sa saopštenjem. Pored MEDEL na fenomen GONGO udruženja ukazao je i CIVICUS u svom izveštaju iz avgusta meseca 2019. godine

Fenomen ovakvih udruženja nije vezan samo za pravosuđe već oni postoje u svim segmentima društva. Tako su sve ozbiljnije organizacije civilnog društva dobile svog GONGO pratioca. Transparentnost Srbija, Beogradski centar za bezbednosnu politiku i drugi dobili su svoja GONGO udru ženja. Udruženje tužilaca, kao deo nevladinog sektora, sa zabrinutošću posmatra svaki trend koji može biti štetan za delovanje nevladinog sektora.

Posledica osnivanja GONGO udruženja je sužavanje prostora delovanja autentičnih organizacija koje se godinama bore za bolje pravosuđe. Sa druge strane izvršna vlast je dobila podršku u nevladinom sektoru kroz privid da su te ideje artikulisane od strane autentičnih organizacija civilnog društva.

Što se tiče stava Udruženja tužilaca, svako ima pravo na udruživanje pa samim tim i kolege koje ne dele naše mišljenje. Međutim, svrha postojanja strukovnog udruženja je da svojim radom poboljša prostor u kome tužioci treba da obavljaju svoju javnotužilačku funkciju. Svrha postojanja udruženja ne treba da bude konstantno napadanje svojih neistomišljenika kroz tabloide. Takav način delovanja direktno utiče na urušavanje integriteta javnog tužilaštva i pravosuđa u celini.


Preciznosti radi, Društvo sudija i Udruženje tužilaca se obratilo reprezentativnom Sindikatu zaposlenih u pravosudnim organima, kako bi oni kao ovlašćeni pregovarači uputili resornom Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu predlog izmene člana 79. Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe. Sindikat zaposlenih u pravosudnim organima je usvojio našu inicijativu i uputio 03.12.2019. predlog izmene pomenutog člana.

Finansijska sigurnost i zaštita prava iz radnog odnosa je u direktnoj uzročno posledičnoj vezi sa pitanjem nezavisnosti pravosuđa.

Član 50. Zakona o javnom tužilaštvu uređuje materijalnu nezavisnost i prava iz radnog odnosa. Izričito se propisuje da javni tužilac i zamenik javnog tužioca imaju pravo na platu dovoljnu da obezbedi njihovu samostalnost i sigurnost njihovih porodica. Plata mora biti u skladu sa dostojanstvom javnotužilačke funkcije i teretom odgovornosti.

Slična odredba postoji i u Zakonu o sudijama.

Konkretna izmena Kolektivnog ugovora bi nosioce sudijske i javnotužilačke funkcije dovela u ravnopravan položaj sa državnim službenicima i nameštenicima kad su u pitanju prava, regulisana članom 79, kao što je pravo na plaćeno odsustvo, neplaćeno odsustvo, solidarnu pomoć, jubilarnu nagradu, novogodišnji poklon, minuli rad, dužinu godišnjeg odmora, naknadu plate za vreme korišćenja godišnjeg odmora, naknadu štete za neiskorišćeni godišnji odmor, naknadu plate za vreme privremene sprečenosti za rad, naknadu troškova za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora.


Nema potrebe za novom reformom pravosuđa. Sve prethodne reforme su se isključivo zasnivale na pretpostavci da su uzrok problema u pravosuđu nosioci pravosudnih funkcija i priču svodili na personalne promene. Daću vam primer: samo između 2001. i 2004. tri različita tela su birala nosioce javnotužilačkih funkcija. Isto to se ispostavilo i kao glavni problem kod reforme 2009. godine. Potrebno je pre svega stvoriti Ustavni i zakonodavni okvir u kome će sudije i tužioci moći da rade posao bez upliva politike.

Uostalom naslov radnog teksta nove Strategije glasi “Nacionalna Strategija razvoja pravosuđa za period 2019-2024” godine.

Poslednjih dvadeset godina pravosuđe Srbije je pod konstantnim reformama. Rezultat nepromišljenog pristupa je sadašnje nezadovoljstvo javnog mnjenja radom pravosuđa u celini a pogotovu tužilaštva. Niko od idejnih tvoraca konstantnih reformi nije snosio odgovornost. Teret nezadovoljstva društva u celini snose sudije i tužioci koji nisu reforme osmišljavali.

Kada je tužilaštvo u pitanju potrebna je korenita promena položaja, pod tim mislim definisanje tužilaštva kao funkcionalno nezavisnog organa. To bi omogućio drugačiji pristup politici krivičnog progona. U toj situaciji bi mogla i da se zahteva odgovornost nosilaca javnotužilačke funkcije. Naravno to bi podrazumevalo i drugačije organizaciono ustrojstvo tužilaštva, kao i dodeljivanje tužilačkom savetu mehanizma kojim bi mogao da se odbrani novo uspostavljeni položaj.

U ovom momentu ne vidimo da postoji politička volja da se ovako nešto uradi, iako je tendencija u zemljama članicama Saveta Evrope da se tužilaštvu daju atributi nezavisnosti. Najnoviji izveštaji CEPEJ to potvrđuju. To proističe i iz mišljenja Konsultativnog veća tužilaca Saveta Evrope (CCPE).


Koristim u svom radu elektronsku bazu podataka i smatram da je izuzetno korisna alatka. Pogotovu kad se ima u vidu broj i učestalost zakonodavnih izmena u svim oblastima prava.



Email Print