Zastava Bosne i Hercegovine

Slađana Đukić - intervju o novom Zakon o zdravstveom osiguranju
Email Print


Novi Zakon o zdravstveom osiguranju

Slađana Đukić za PRAVO U PRIVREDI

Paragraf intervju - JUN 2019



Očekivanja predlagača su da će se Zakon o zdravstvenom osiguranju (“Sl. glasnik RS”, br. 25/2019 - u daljem tekstu: Zakon) dosledno primenjivati i da u sprovođenju istog ne bi trebalo očekivati nikakve poteškoće.


Do dana stupanja na snagu Zakona javni beležnici i javni izvršitelji su bili zdravstveno osigurani kao preduzetnici. To znači da su sva prava iz zdravstvenog osiguranja ostvarivali kao preduzetnici. Problem u praksi koji se pojavio kod javnih beležnika i javnih izvršitelja bio je korišćenje prava na naknadu zarade zbog privremene sprečenosti za rad. Naime, da bi preduzetnik (a tako su bili osigurani javni beležnici i javni izvršitelji do 11. aprila 2019. godine) mogao da koristi pravo na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad, uslov je da odjavi obavljanje delatnosti (član 13. i član 85. Zakona) što je konkretno kod javnih beležnika i izvršitelja stvaralo probleme, jer oni nisu mogli da odjavljuju obavljanje delatnosti zato što im to nisu dozvoljavali propisi koji uređuju javno beležništvo, odnosno izvršenje i obezbeđenje, s obzirom da oni u obavljanju svojih poslova vrše javna ovlašćenja. Naime, Zakon o javnom beležništvu propisuje da je javno beležništvo služba od javnog poverenja, odnosno da je javni beležnik imenovan od strane ministra nadležnog za poslove pravosuđa i da na osnovu javnih ovlašćenja vrši poslove određene zakonom, dok je Zakonom o izvršenju i obezbeđenju propisano da javni izvršitelj vrši javna ovlašćenja koja su mu poverena ovim ili drugim zakonom. Takođe, i razlozi praktične primene su bili odlučujući za uvođenje ova dva osnova osiguranja, jer ako već postoje u zakonu kao beležnici i izvršitelji, nema razloga da budu osigurani kao preduzetnici. U pogledu uvođenja osnova osiguranja “Borci”, navedeno je rezultat inicijative Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, za slučaj da lice kojem je priznat status borca u skladu sa propisima o zaštiti boraca ne može da bude obavezno osiguran ni po jednom od postojećih osnova, a sve prepoznavajući značaj i ulogu boraca u našem društvu.


Članom 50. stav 1. Zakona propisano je da za ostvarivanje prava iz člana 49. ovog zakona, osiguranici moraju da imaju staž osiguranja u obaveznom zdravstvenom osiguranju, u svojstvu osiguranika u skladu sa zakonom, u trajanju od najmanje tri meseca neprekidno ili šest meseci sa prekidima u poslednjih 18 meseci, pre početka korišćenja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja (u daljem tekstu: prethodno osiguranje). Stavom 2. istog člana propisano je da se u prethodno osiguranje računa vreme od dana kada je stečeno svojstvo osiguranika u skladu sa zakonom, za koje je uplaćen doprinos. Stavom 3. navedenog člana propisani su izuzeci od stava 1. i to u slučaju povrede na radu ili profesionalne bolesti osiguranika iz člana 11. ovog zakona, hitne medicinske pomoći i ostvarivanja prava na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad i to u visini minimalne zarade utvrđene u skladu sa propisima o radu za mesec za koji se naknada zarade isplaćuje.

Naime, da bi osiguranici mogli da koriste pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad i pravo na naknadu troškova prevoza u vezi sa korišćenjem naknade zarade mora im biti utvrđen osnov osiguranja, odnosno potrebno je da imaju utvrđeno svojstvo osiguranika u trajanju od najmanje tri meseca neprekidno ili šest meseci sa prekidima u poslednjih 18 meseci.

To znači da npr. ako osiguranik kojem je utvrđen osnov osiguranja po osnovu zaposlenja ima potrebu za korišćenjem zdravstvene zaštite, a nije pre početka korišćenja tog prava imao utvrđen osnov osiguranja (nije bilo obavezno osigurano) u propisanom trajanju, to pravo ne može koristiti u punom obimu, već samo u slučajevima predviđenim u članu 50. stav 3. Zakona. Dakle, utvrđeno svojstvo osiguranika u propisanom trajanju je faktički uslov za korišćenje prava iz zdravstvenog osiguranja.

Primer: Petru M. se po prvi put utvrdi svojstvo osiguranika po osnovu zaposlenja 01. februara 2019. godine i isprava o osiguranju mu se overi na šest meseci. 03. aprila iste godine se razboli, ode kod doktora koji utvrdi da je zbog bolesti privremeno sprečen za rad. To lice, Petar M., u ovom slučaju ima pravo samo na hitnu medicinsku pomoć na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja i pravo na naknadu zarade za vreme privremene sprečenosti za rad u visini minimalne zarade za mesec za koji se naknada isplaćuje, shodno članu 50. stav 3. Zakona, zato što nije imao svojstvo osiguranika u trajanju od tri meseca neprekidno (jer se razboleo početkom trećeg meseca od dana utvrđenog svojstva osiguranika), a nije imao utvrđeno svojstvo osiguranika ni šest meseci sa prekidima u poslednjih 18 meseci pre početka korišćenja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, jer smo rekli da mu je prvi put utvrđeno svojstvo osiguranika 01. februara 2019. godine.

Napominjemo da su ovakvi slučajevi u praksi izuzetno retki, jer obuhvat građana obaveznim zdravstvenim osiguranjem iznosi preko 96% od ukupnog broja stanovništva, upravo zbog postojanja brojnih osnova osiguranja (navedenih u članu 11. i 22. Zakona). Dakle, prepoznate su raznovrsne situacije po kojima građani mogu biti obavezno osigurni, a data je mogućnost i uključivanja u obavezno zdravstveno osiguranje (član 17. Zakona) u kojem slučaju ta lica koja se uključuju u obavezno zdravstveno osiguranje stiču svojstvo osiguranika, odnosno osiguranog lica.


Članom 78. stav 3. Zakona propisano je da u slučaju teškog oštećenja zdravstvenog stanja deteta do navršenih 18 godina života zbog teškog oštećenja moždanih struktura, maligne bolesti ili drugog teškog pogoršanja zdravstvenog stanja deteta, drugostepena lekarska komisija Republičkog fonda može, na predlog zdravstvene ustanove koja obavlja zdravstvenu delatnost na tercijarnom nivou zdravstvene zaštite u kojoj se dete leči, a po uputu izabranog lekara, produžiti pravo na naknadu zarade zbog nege člana uže porodice.

Član 95. stav 2. propisuje da visina naknade zarade koja se obezbeđuje iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, kao i iz sredstava poslodavca u slučaju iz člana 78.stav 3. iznosi 100% od osnova za naknadu zarade.

Članom 101. stav 1. Zakona propisano je da naknadu zarade za slučajeve privremene sprečenosti za rad iz člana 73. stav 1. ovog zakona za prvih 30 dana sprečenosti za rad obezbeđuje poslodavac iz svojih sredstava, a od 31. dana naknadu zarade obezbeđuje Republički fond.

Navedeni član 78. stav 3. Zakona treba tumačiti tako da se roditelju deteta, čije je zdravstveno stanje teško oštećeno zbog teškog oštećenja moždanih struktura, maligne bolesti ili drugog teškog pogoršanja zdravstvenog stanja deteta, od prvog dana privremene sprečenosti za rad obezbeđuje pravo na naknadu zarade u visini od 100% od osnova za naknadu zarade.

Naime, navedena odredba se odnosi na roditelja deteta koje ima uspostavljenu dijagnozu teškog oštećenja moždanih struktura, maligne bolesti ili drugog teškog pogoršanja zdravstvenog stanja deteta kojem izabrani lekar po tom osnovu, tj. po toj dijagnozi utvrđuje privremenu sprečenost za rad zbog nege deteta u određenom trajanju (npr. 15 dana ili duže, s obzirom da izabrani lekar po Zakonu može da utvrdi privremenu sprečenost za rad do 60 dana). Za taj period roditelju pripada pravo na naknadu zarade u visini od 100 % od osnova za naknadu zarade, s obzirom da je navedenim članom 95. stav 2. Zakona propisano da se naknada zarade isplaćuje u toj visini i iz sredstava poslodavca (a period privremene sprečenosti za rad do 30 dana svakako pada na teret poslodavca). Ukoliko u toku trajanja privremene sprečenosti za rad, utvrđene od strane izabranog lekara, roditelj deteta pribavi predlog zdravstvene ustanove u kojoj se dete leči da dužina privremene sprečenosti za rad koju je utvrdio izabrani lekar nije dovoljna za negu deteta, već da taj period treba produžiti, izabrani lekar sa tim predlogom upućuje roditelja na drugostepenu lekarsku komisiju koja produžava pravo na naknadu zarade po navedenom predlogu, a to produženje prava na naknadu zarade ocenjuje drugostepena lekarska komisija na svakih šest meseci u svakom pojedinačnom slučaju, u zavisnosti od zdravstvenog stanja deteta, kao i neophodnog daljeg lečenja deteta, odnosno rehabilitacije ako je potrebna (član 78. stav 4. Zakona). Od 31. dana privremene sprečenosti za rad, ta naknada se obezbeđuje iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja takođe u visini od 100% od osnova za naknadu zarade, a shodno citiranoj odredbi člana 95. stav 2. ovog zakona, a u vezi člana 101. stav 1. Zakona.

Dakle, pojam iz člana 78. stav 3. “produžiti” podrazumeva samo mogućnost da se roditelju omogući duži period nege teško obolelog deteta od navedenih dijagnoza, a koja zavisi od toga da li će zdravstvena ustanova u kojoj se dete leči predložiti produženje tog prava ili ne, a nikako kao prvi dan od kojeg roditelj može primiti naknadu zarade u visini od 100%, s obzirom da je cilj ovako formulisane odredbe i bio da se u slučajevima predviđenim navedenim članom 78. stav 3. Zakona, roditeljima obezbedi 100% od osnova za naknadu zarade počev od prvog dana sprečenosti za rad.

Dakle, odredba člana 78. stav 3. i člana 95. stav 2. Zakona se primenjuju u slučaju kada je nesporno utvrđena dijagnoza koja se odnosi na teško oštećenje moždanih struktura, malignu bolest ili drugo teško pogoršanje zdravstvenog stanja deteta zbog kojeg je detetu neophodna nega roditelja koji je po tom osnovu privremeno sprečen za rad što utvrđuje izabrani lekar u određenom trajanju. Tek po predlogu zdravstvene ustanove u kojoj se dete leči, to pravo se produžava i ceni na svakih šest meseci od strane drugostepene komisije.


Zdravstvena zaštita u inostranstvu je regulisana odredbama čl.111. do 121. Zakona.

Na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja zdravstvenu zaštitu u inostranstvu moguće je ostvariti u sledećim slučajevima:

1) u slučaju kada je osigurano lice od strane RFZO-a upućeno na lečenje u inostranstvo, a to znači da se radi o obolelom

2) u slučaju kada osigurano lice otputuje u inostranstvo (godišnji odmor i sl.), pa mu se tamo desi povreda ili bolest, ali samo pod uslovom da je pre odlaska u inostranstvo pribavilo potvrdu za korišćenje zdravstvene zaštite u inostranstvu koju izdaje RFZO. Tu potvrdu može dobiti osigurano lice kojem je, pre njegovog odlaska u inostranstvo, utvrđeno da je njegovo zdravstveno stanje takvo da ne boluje, odnosno da nije bolovalo od akutnih ili hroničnih bolesti u akutnoj fazi, u poslednjih 12 meseci, za koje je potrebno duže ili stalno lečenje, odnosno da se osigurano lice ne nalazi u stanju koje bi ubrzo po dolasku u inostranstvo zahtevalo lečenje, odnosno smeštaj u stacionarnu zdravstvenu ustanovu, uključujući i druge zdravstvene usluge, što ceni lekarska komisija RFZO-a, a na osnovu nalaza i mišljenja izabranog lekara. U tom slučaju osigurano lice ima pravo samo na hitnu medicinsku pomoć. Ukoliko osigurano lice otputuje u zemlju sa kojom RFZO ima zaključen ugovor o socijalnom osiguranju, troškove hitne medicinske pomoći plaća RFZO, a snosi ih osigurano lice, ukoliko se po povratku u zemlju ustanovi da je osigurano lice u inostranstvo otputovalo bez prethodno izdate navedene potvrde. To znači da RFZO plaća direktno troškove, u skladu sa zaključenim međunarodnim ugovorom, a po povratku osiguranog lica u zemlju, RFZO ima pravo da potražuje te troškove od samog osiguranog lica (član 116. stav 2. Zakona i član 218. stav 1. tačka 4)). Ukoliko je osigurano lice imalo zahtevanu potvrdu, troškove snosi RFZO.


U prelaznim i završnim odredbama Zakona u članu 270. propisano je da će se propisi za sprovođenje ovog zakona doneti u roku od 12 meseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, a da će se do donošenja tih propisa primenjivati propisi koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu u suprotnosti sa ovim zakonom.


Članom 15. Zakona uređeno je pitanje prioritetnog osnova osiguranja u slučaju kada osiguranik iz člana 11. Zakona ispunjava uslove za sticanje svojstva osiguranika po više osnova osiguranja, kao i obaveze taksativno nabrojanih kategorija lica koja ispunjavaju uslov za sticanje svojstva osiguranika po više osnova, da izaberu jedan od osnova osiguranja po kome će biti osigurani. Navedenim članom, penzioneri-osiguranici koji su zasnovali radni odnos nemaju više obavezu da izaberu osnov osiguranja po kome će biti osigurani, već u slučaju zasnivanja radnog odnosa moraju biti osigurani kao zaposleni. Pravilna primena ove odredbe podrazumeva njenu primenu kako na penzionere koji su zasnovali radni odnos pre stupanja na snagu ovog Zakona, dakle pre 11. aprila 2019. godine, a tako i nesporno na penzionere koji su zasnovali radni odnos od 11. aprila 2019. godine. Posebno treba naglasiti da penzioneri koji su u radnom odnosu, kao i članovi njihovih porodica koji su preko njih osigurani, pravilnom primenom ove odredbe, nemaju prekid zdravstvenog osiguranja, već im se samo menja osnov osiguranja.


Zakonom je predviđena i mogućnost doplate za zdravstvene usluge, specijalizovanu rehabilitaciju, medicinsko-tehnička pomagala i lekove. Navedena doplata je predviđena kao mogućnost koja detaljnije treba da bude uređena podzakonskim aktima. Dakle, Zakonom je dat samo pravni osnov za doplatu, pa ukoliko se ista uredi podzakonskim aktima (a trebalo bi) to će biti jedna jako zanimljiva tema.


Da, ja redovno koristim elektronske pravne baze i smatranih veoma korisnim.


Poruka pravnicima u oblasti zdravstva je samo jedna - čitajte propise i samo čitajte, radi njihove pravilne primene.



Email Print