Zastava Bosne i Hercegovine

Melanija Petač intervju o tradicionalnim vrednostima advokature
Email Print


Zadržati tradicionalne vrednosti advokature a istovremeno prihvatiti kvalitetna moderna rešenja

Melanija Petač za PRAVO U PRIVREDI

Paragraf intervju - JANUAR 2019



Verujem da će donošenje Zakona o agencijskom zapošljavanju doprineti unapređenju okvira za poslovanje u Republici Srbiji, kao jedan od preduslova za privredni razvoj, koji između ostalog kreira i niz drugih važnih faktora, a sve u cilju zaštite prava radnika i novog zapošljavanja. To predstavlja još jedan korak ka harmonizaciji zakonodavstva Republike Srbije sa zakonodavstvom Evropske unije u postupku pridruživanja i ujedno jedan od načina kako bi se tržište rada u Republici Srbiji takođe prilagodilo novom sistemu industrijskih odnosa, a u cilju postizanja privrednog razvoja i kreiranja radnih mesta. Stanje u ovoj oblasti, u našoj zemlji je izuzetno loše, obzirom da nema posebno regulisane odgovornosti agencija koje obavljaju poslove privremenog zapošljavanja u svrhu ustupanja radnika poslodavcu korisniku, kao i druge poslove vezane za ljudske resurse prema radno angažovanim licima. To u praksi, zaposlene preko agencije za privremeno zapošljavanje dovodi u svojevrsni diskriminisani položaj. Zarade radnika koji su angažovani preko agencija su daleko niže od zarada zaposlenih koji su u radnom odnosu kod poslodavca korisnika.

Radnici angažovani preko Agencije ne mogu ostvariti ni druga prava koja imaju zaposleni koji su u radnom odnosu i koja im pripadaju iz radnog odnosa i po osnovu rada, a u skladu sa zakonskom regulativom Republike Srbije. Radnici koje agencija upućuje na rad kod poslodavca korisnika ne mogu ostvariti ni zaštitu svojih prava, kako to mogu ostvariti zaposleni koji su u radnom odnosu.

Obzirom da poslodavci u Srbiji angažuju sve veći broj radnika preko Agencija za privremeno zapošljavanje, neophodno je popuniti pravnu prazninu koja sada postoji u ovoj oblasti u našoj zemlji i izraditi zakon o agencijskom zapošljavanju, kako bi se zakonom regulisala ova materija, osnovni uslovi rada, izjednačili u pravima sa zaposlenima koji su u radnom odnosu kod poslodavca korisnika, kao i osigurala zaštita radnika koji rade preko agencija. Zbog svega toga, neophodno je što hitnije regulisati rad ovih Agencija, ali u skladu sa pravom Evropske unije, a ne samo interesa Poslodavaca. Zato očekujem da će zaposleni donošenjem zakona koji reguliše ovu oblast, imati “pogodnosti”, odnosno da će zaposleni u Agencijama za privremeno zapošljavanje radi ustupanja na privremeni rad poslodavcu korisniku, u velikoj meri biti izjednačeni u pravima iz radnog odnosa i po osnovu rada sa zaposlenima koji su u radnom odnosu kod poslodavca korisnika. Ujedno bi se na taj način stvorili i uslovi da ustupljeni zaposleni imaju veću egzistencijalnu sigurnost od svog rada, jer sada nemaju gotovo nikakvu sigurnost u pogledu svoje budućnosti, što dovodi do toga da teško mogu da podižu kredite, prave dugoročne planove ili rešavaju svoje stambeno pitanje.


Očekivani efekti primene Zakona o agencijskom zapošljavanju trebalo bi da budu jednak tretman ustupljenih zaposlenih u pogledu ostvarivanja određenih prava iz radnog odnosa i po osnovu rada, prvenstveno osnovni uslovi rada (u skladu sa zakonom kojim se uređuje rad, kolektivnim ugovorom /ili pravilnikom o radu, kao i ugovorom o radu uporednog zaposlenog), a koji se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremenog rada, noćnog i smenskog rada, dnevni (nedeljni i godišnji) odmor i druga odsustva, zaradu za obavljeni rad, naknadu zarade i naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada, za ishranu u toku rada, regres za korišćenje godišnjeg odmora, za vreme provedeno na službenom putu u zemlji i inostranstvu, bezbednost i zdravlje na radu, pravo na sindikalno organizovanje i kolektivno pregovaranje, zabranu diskrimininacije, mogućnost usavršavanja.


U Republici Srbiji materija zapošljavanja, povećanja zaposlenosti i sprečavanje dugoročne nezaposlenosti regulisana je Zakonom o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti. Ovim zakonom određeno je da poslove zapošljavanja obavlja Nacionalna služba za zapošljavanje i Agencije za zapošljavanje. Zakonom o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti regulisano je da Agencija za zapošljavanje obavlja poslove zapošljavanja i to: obaveštavanja o mogućnostima i uslovima zapošljavanja; posredovanja u zapošljavanju u zemlji i inostranstvu; profesionalne orijentacije i savetovanja o planiranju karijere; sprovođenja pojedinih mera aktivne politike zapošljavanja, na osnovu ugovora sa Nacionalnom službom. Prema dostupnim podacima do kojih smo došli iz 2017. god., u Srbiji je registrovana 91 Agencija za posredovanje u zapošljavanju, dok je okvirno 100.000 radnika angažovano preko Agencija u privatnom, ali i u javnom sektoru. Takođe, ni Zakon o radu ne uređuje zapošljavanje u svrhu ustupanja zaposlenih poslodavcima-korisnicima.

Stoga je važno naglasiti razliku između agencija za posredovanje pri zapošljavanju (kako je definisano Zakonom o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti) i agencija za privremeno zapošljavanje (koje će biti regulisano Zakonom o agencijskom zapošljavanju). Kod posredovanja pri zapošljavanju, agencija za posredovanje nije poslodavac zaposlenom. Uloga agencije za posredovanje je ograničena na nastojanje da se povežu lice koje traži zaposlenje i potencijalni poslodavac. Kod agencije za privremeno zapošljavanje lice se zapošljava u agenciji, a zatim se pod određenim uslovima ustupa trećim licima (preduzeću korisniku).

Prednosti nacrta zakona o agencijskom zapošljavanju su prvenstveno regulisanje materije koja do sada nije bila zakonom regulisana, odnosno regulisanje rada preko agencija i da se osigura zaštita radnika zaposlenih kod Agencija za privremeno zapošljavanje, osiguranjem načela jednakog postupanja. Svrha izrade ovog zakona je regulisanje: rada Agencija za privremeno zapošljavanje radi ustupanja radnika na privremeni rad kod poslodavca korisnika, zasnivanje radnog odnosa sa zaposlenim u cilju njegovog privremenog ustupanja poslodavcu korisniku da pod njegovim nadzorom i rukovođenjem ustupljeni zaposleni privremeno obavlja poslove, odnosa između Agencije i poslodavca korisnika, izjednačavanje prava zaposlenih koje Agencija ustupa na privremeni rad kod poslodavca korisnika sa pravima zaposlenih kod istog poslodavca korisnika, zaštita prava ustupljenih radnika. Što se tiče manjkavosti teksta nacrta zakona, one se odnose na neadekvatno regulisanje: uslova neophodnih za rad agencije, kolektivnih prava ustupljenih zaposlenih, ograničenje broja ustupljenih zaposlenih u odnosu na ukupan broj zaposlenih kod poslodavca korisnika, odgovornost agencije i poslodavca korisnika za isplatu zarade i naknadu štete u vezi sa povredom na radu i profesionalnom bolešću, kao i kaznenih odredbi ovog zakona.


Prvenstveno moram da naglasim da je javna rasprava bila o verziji nacrta zakona, koji je u većem delu ključnih stvari bio neusaglašen sa socijalnim partnerima, članovima radne grupe, te su i iznete primedbe predstavnika sindikata upravo usmerene na neusaglašene stavove, što u svakom slučaju zaista i otvara prostor za zloupotrebe, kako od strane agencija, tako i od strane poslodavaca korisnika. Nakon kritika koje su na javnoj raspravi uputili predstavnici sindikata, održan je još jedan sastanak radne grupe radi raspravljanja i usaglašavanja stavova oko teksta nacrta, ali zbog nedovoljno vremena, radna grupa nije uspela da predloge razmatra i eventualno usaglasi, te je rad radne grupe okončan.

Radi sprečavanja različitih vrsta zlouporebe, a pre svega neisplaćivanja zarade zaposlenima od strane agencije, svaka agencija bi u postupku registrovanja i dobijanja licence morala da ostavi depozit u banci kojim bi garantovala isplatu zarada svim radnicima čak i u slučaju svoje nelikvidnosti. Ovakva garancija postoji u brojnim evropskim zemljama, a nivo depozita varira od zemlje do zemlje, i iznosi, na primer, u Sloveniji 30.000 evra, a u Italiji čak do 350.000 evra. Moralo bi da postoji ograničenje u pogledu procenta radnika koji se smeju zaposliti preko agencija, te predstavnici sindikata insistiraju na tome da bi trebalo ograničiti procenat zaposlenih preko agencija na 10% od ukupnog broja zaposlenih kod istog poslodavca korisnika. Ukoliko bi se ovo ograničenje uvelo, smanjila bi se mogućnost poslodavaca da preko agencija zapošljavaju radnike čak i za one pozicije za koje su im potrebni stalni radnici. U Norveškoj je zakonom određeno da ukoliko zaposleni preko agencije čine više od 10% ukupne radne snage određene kompanije i ukoliko su angažovani na period duži od godinu dana, poslodavac mora da dobije odobrenje od predstavnika reprezentativnog sindikata za ovakvu vrstu angažovanja radnika. Poslodavac koji koristi usluge agencije ne bi smeo da bude lice povezano sa tom agencijom, u skladu sa definicijom povezanog lica koja već postoji u Zakonu o privrednim društvima, čime bi se sprečilo da poslodavci osnivaju “ćerke firme” preko kojih bi simulovano angažovali svoje radnike. Ovu situaciju upravo imamo u našoj zemlji, gde su velike privatizovane kompanije otpustile veliki broj stalno zaposlenih svojih radnika, da bi ih nakon toga ponovo zaposlili preko agencija za neuporedivo nižu zaradu. Ujedno je ovo ograničenje od 10% neophodno kako bi se zaštitio i položaj stalno zaposlenih kod poslodavca korisnika.

Za radnike angažovane preko agencije morali bi da važe odgovarajući kolektivni ugovori koji su već na snazi kod poslodavca korisnika ili u grani u kojoj se angažuju, a ovi radnici bi trebalo da imaju pravo da se sindikalno organizuju i kod poslodavca za kog rade, i na nivou agencije sa kojom sklapaju ugovor. Na ovaj način bi se štitilo njihovo ustavno pravo na slobodu sindikalnog organizovanja i prava na štrajk, i ostavila bi im se veća mogućnost da se efikasno organizuju u sindikalna udruženja koja bi štitila njihova prava. Radnici “na lizing”, zbog samog karaktera svog radnog odnosa, kraće vreme provode na istom radnom mestu, češće menjaju poslodavce i ne stižu da izgrade odnose poverenja sa kolegama neophodne za sindikalno organizovanje, a sa druge strane su podložniji pritiscima poslodavaca, baš kao i svi zaposleni na privremenim i povremenim poslovima, zato što stalno zavise od potpuno jednostrane odluke poslodavca da li će im ugovori biti produženi, ili prekinuti bez ikakvog obrazloženja i prava žalbe, pa samim tim nemaju praktično nikakav prostor da jasno artikulišu svoje zahteve i zajednički se bore za svoja prava. Zato im je neophodna zaštita sindikata, koji moraju imati pravo da ih štite.

Ukoliko kazne nisu dovoljno visoke ili se ne vrši adekvatna kontrola primene zakona, ovakve odredbe se mogu lako zloupotrebiti. Da bi se pravila poštovala neophodno je, naravno, da postoje institucije, kadrovski i finansijski osposobljene, da kontrolišu primenu zakona u stvarnosti. Inspekcija rada u stanju u kome je danas, svakako nema dovoljno kapaciteta da kontroliše da li je radnik zaista angažovan za privremene i povremene poslove, ili radi za stalno simulirajući “rad na lizing”, tako da borba protiv zloupotreba u ovoj oblasti presudno zavisi od osnaživanja Inspekcija da se kompetentno bavi svojim poslom. Pored neizostavne uloge nadležne državne inspekcije, još jednom ističem neophodnost da se sindikatima omogući da vrše kontrolu primene određenih zakonskih odredbi i brinu se o zaštiti prava ustupljenih radnika, budući da se radi o izuzetno ugroženoj kategoriji radnika, i da zloupotreba njihovog nesigurnog položaja ima dalekosežne posledice na nivo prava svih zaposlenih.

Da bi efekat zakona o agencijskom zapošljavanju bio potpun, njegovo usvajanje bi morala da prati izmena, ili donošenje propisa koji regulišu angažovanje radnika preko studentskih ili omladinskih zadruga, položaj radnika zaposlenih na poslovima obezbeđenja i održavanja, kao i brojnih drugih žarišta “prekarnog rada”. U verziji nacrta zakona o agencijskom zapošljavanju, navedene kategorije su potpuno preskočene, a jedino se njihovim uključivanjem u sveobuhvatni sistem zaštite radničkih prava, mogu sprečiti dalje zloupotrebe od strane poslodavaca.

Jedino stalno zaposlenje može pružiti radnicima sigurnost i slobodu u radu i životu, i ono bi trebalo da predstavlja pravilo, a sve ostale vrste povremenog i nestandardnog zaposlenja bi morale da budu izuzetak, koji se koristi samo onda kad za njim postoji stvarna potreba i nedvosmisleni obostrani interes poslodavaca i radnika. Najdelotvorniji način da se poslodavci destimulišu od zloupotrebe agencijskog rada je da se propišu posebni nameti za ovu vrstu rada, kako bi se on učinio skupljim u odnosu na redovno zapošljavanje.


Prema podacima kojima raspolažu predstavnici sindikata, do sada je najveći broj radno angažovanih preko agencija u sledećim delatnostima: trgovina na veliko i malo, popravka motornih vozila, prerađivačka industrija, građevinarstvo, snabdevanje električnom energijom, saobraćaj, rudarstvo, administrativne i pomoćne uslužne delatnosti. Prema Anketi o radnoj snazi, najveći procenat radno angažovanih preko agencija je u sektoru usluga, dok je nešto manji procenat angažovan u sektoru industrije.


Mislim da nije moguće u potpunosti eliminisati problem radnika “na lizing” u osnovnoj delatnosti poslodavca korisnika, ali da je izvodljivo da se spreči ili barem svede na najmanju moguću meru, zloupotreba angažovanja radnika preko Agencija za obavljanje poslova u osnovnoj delatnosti kod poslodavca korisnika. Ovo je moguće tako što bi Zakon o agencijskom zapošljavanju, morao precizno da reguliše koji su to objektivni i opravdani razlozi, ili nastupanje određenog događaja, u kom slučaju bi poslodavac korisnik mogao da angažuje radnika preko agencije za privremeno obavljanje poslova u svojoj osnovnoj delatnosti. Isto je regulisano i Zakonom o radu, kada je definisan radni odnos na određeno vreme. Na ovaj način bi bilo moguće svesti zloupotrebu radnog angažovanja radnika preko agencija u osnovnoj delatnosti poslodavca korisnika, uz naravno veću kontrolu primene zakona od strane nadležnih inspekcijskih organa.

7. Na koji način može da se prevaziđe problem nesigurnosti isplate ličnih dohodaka preko agencije u slučaju da agencija iznenada prestane sa radom?

Zakonom o radu regulisano je, da je poslodavac dužan da zaposlenom prilikom svake isplate zarade i naknade zarade dostavi obračun, da je to dužan da uradi i za mesec za koji nije izvršio isplatu, kao i da obračun zarade i naknade zarade koje je dužan da isplati poslodavac u skladu sa zakonom predstavlja izvršnu ispravu. To znači da zaposleni može na osnovu tog dokumenta da izvrši naplatu svog potraživanja (zaradu i naknadu zarade) od poslodavca, u postupku izvršenja, direktnim skidanjem sredstava sa računa poslodavca. Međutim, pošto je nacrtom Zakona o agencijskom zapošljavanju, pravi poslodavac zaposlenom, Agencija, jer je ustupljeni zaposleni u radnom odnosu u Agenciji (zaključuje ugovor o radu sa Agencijom), a zatim se ustupa poslodavcu korisniku radi privremenog obavljanja poslova pod njegovim nadzorom i rukovođenjem, to se s pravom nameće pitanje šta se dešava u slučaju da Agencija nema novčanih sredstava za isplatu zarade, ili da iznenada prestane sa radom. Na osnovu iskustva iz dosadašnje prakse, ovaj problem je moguće rešiti tako što će Zakonom o agencijskom zapošljavanju biti definisana solidarna odgovornost za isplatu zarade, naknade zarade i naknade troškova, kako Agencije (kao poslodavca) tako i poslodavca korisnika (kod koga se zaposleni upućuje na privremeni rad). To znači da bi zaposleni na osnovu obračuna zarade kao izvršne isprave mogao u postupku izvršenja, da traži naplatu svog potraživanja solidarno od Agencije i poslodavca korisnika, pa u slučaju da na računu Agencije nema sredstava za ovu isplatu ili je Agencija iznenada prestala sa radom, onda bi taj iznos zaposleni mogao da naplati direktnim skidanjem sredstava sa računa poslodavca korisnika.

Radi sprečavanja različitih vrsta prevara, a pre svega neisplaćivanja zarade zaposlenima od strane agencije, naš predlog je između ostalog bio da je agencija dužna da u postupku registrovanja i dobijanja licence za rad, dostavi dokaz o bankarskoj garanciji, kojom bi garantovala isplatu zarada svim radnicima u slučaju svoje nelikvidnosti, kao i u slučaju iznenadnog prestanka sa radom.


Kao što sam prethodno navela, verujem da je postojala želja da se na još jednom sastanku radne grupe, raspravi o argumentovanim predlozima sindikata, ali kako je na raspolaganju bio izuzetno kratak vremenski termin, to je bilo nemoguće raspravljati o našim predlozima.


Prethodno moram da naglasim, da Republika Srbija u postupku pridruživanju Evropskoj uniji, ima obavezu da uskladi svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom Evropske unije, a pravne tekovine EU čini primarno i sekundarno zakonodavstvo. Primarno zakonodavstvo čine ugovori kojima je osnovana Evropska unija, Evropska ekonomska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju, kao i međunarodni sporazumi koje su potpisale evropske zajednice i države članice i principi na kojima je Unija zasnovana. Sekundarno zakonodavstvo čine akti koje su doneli organi EU, a to su uredbe, direktive, odluke i preporuke.

Direktive su akt EU, kojim se propisuje cilj koji se treba dostići i vreme u kome se to mora uraditi i obavezujuće su za države članice, ali se one implementiraju u domaće zakonodavstvo donošenjem zakona.

Materija rada preko agencija za privremeno zapošljavanje, regulisana je Konvencijom Međunarodne organizacije rada (MOR) broj 181 o privatnim agencijama za zapošljavanje (koju je naša zemlja ratifikovala 20.02.2013. godine) i Direktivom Evropskog Parlamenta i Veća 2008/104 od 19.11.2008. god. o radu preko preduzeća za privremeno zapošljavanje.

Direktiva 2008/104/EZ definiše: opšti okvir za rad agencija za privremeno zapošljavanje, restrikcije i zabrane u vezi sa radom agencija za privremeno zapošljavanje, propisuje princip jednakog tretmana u pogledu uslova rada i zapošljavanja između radnika agencija za privremeno zapošljavanje i radnika direktno zaposlenih u korisničkom preduzeću, pristup zapošljavanju, kolektivnim olakšicama i stručnim obukama, predstavljanje radnika agencija za privremeno zapošljavanje, administrativnu i sudsku zaštitu.

Implementacija Direktive 2008/104 je zaživela u zemljama Evropske unije, jer su u skladu sa članom 11. Direktive, države članice bile u obavezi da donesu zakone i druge propise potrebne radi usklađivanja s ovom Direktivom do 5. decembra 2011. god. Međutim, ono što je takođe vrlo važno istaći, jeste da su države članice pokazale različite pristupe koje u pogledu kako suštinskih tako i proceduralnih i institucionalnih propisa za oblast Agencija za privremeno zapošljavanje. Brojne različitosti između zemalja u oblasti rada Agencija za privremeno zapošljavanje, upravo ukazuju njihove različite zakonodavne i socio-ekonomske tradicije, kao i raznovrsne privredne odnose i kolektivne sisteme pregovaranja. Direktiva prihvata takve okolnosti, jer zemljama članicama omogućava mnogo prostora za manevar u prenošenju njenih odredbi, što je od suštinskog značaja.

U nekoliko poslednjih decenija, u razvijenim i u državama u razvoju, došlo je do očiglednog pomeranja od standardnog zapošljavanja ka zapošljavanju radnika “na lizing”. Rast zapošljavanja radnika “na lizing”, je razlog za zabrinutost, jer se takvi radni aranžmani povezuju sa većom nesigurnošću za radnike u poređenju sa standardnim zaposlenjem. S druge strane, mogu se pojaviti i značajne posledice za kompanije, naročito ako dobar deo radne snage angažuju preko agencije. Osim toga, ono što može biti poželjno i korisno za jednog radnika ili preduzeće, posebno kratkoročno, dugoročno može da ima negativne posledice za privredu države. Te negativne posledice obuhvataju nedovoljna ulaganja u inovacije, usporavanje rasta produktivnosti, rizike za održivost sistema socijalnog osiguranja, povećanu promenljivost na tržišu rada i loše ekonomske rezultate, što može imati važne posledice za društvo u celini. Analiza celokupnih efekata ove vrste angažovanja radnika na razvoj društva, ukazuje na to da se u državama EU, smanjuje broj radno angažovanih preko agencija. U Evropskoj uniji udeo agencijskih radnika u ukupnom broju zaposlenih iznosi u proseku 1,6%, dok recimo u Nemačkoj čak 2,2% zaposlenih čine radnici koji rade preko agencija, a u Velikoj Britaniji 3,8%.


Savez samostalnih sindikata Srbije, kao reprezentativna sindikalna centrala i socijalni partner, u tripartitnom dijalogu sa ostalim socijalnim partnerima (Vladom Republike Srbije i Unijom poslodavaca), imala je svoje predstavnike u Radnoj grupi za izradu Nacrta Zakona o agencijskom zapošljavanju. Svojim argumentovanim predlozima smo pokušali da doprinesemo izradi što kvalitetnijeg teksta nacrta zakona, ali nažalost moram da skrenem pažnju, da nismo uspeli da usaglasimo svoje stavove i predloge po određenim veoma značajnim pitanjima u ovoj materiji. S obzirom na navedeno, a nakon okončane javne rasprave o predloženom nacrtu zakona, stalno Radno telo Socijalno ekonomskog Saveta odbilo je da da saglasnost na isti tekst, te i Socijalno ekonomski Savet Republike Srbije na svojoj poslednjoj sednici u 2018. godini, nije dao pozitivno mišljenje na nacrt Zakona o agencijskom zapošljavanju. Naše buduće aktivnosti će zavisiti od sledeće odluke i aktivnosti nadležnog ministarstva. U svakom slučaju, Savez samostalnih sindikata Srbije, nastaviće sa dosadašnjim radom i sprovođenjem svih aktivnosti, koje su neophodne za zaštitu radnika, ostvarivanje njihovih prava iz radnog odnosa i po osnovu rada, za poboljšanje sigurnosti, bezbednosti i zaštiti zdravlja na radu, kao i svim drugim neophodnim aktivnostima za poboljšanje materijalnog položaja i socijalne sigurnosti zaposlenih.


Marijanti Babić intervju o tradicionalnim vrednostima advokature

Marijanti Babić za PRAVO U PRIVREDI

Paragraf intervju - JANUAR 2019



Imajući u vidu da ovaj oblik angažovanja radnika odavno postoji u praksi, ali bez ikakvog pravnog okvira, što je omogućilo brojne zloupotrebe, očekuje se da će donošenje ovog zakona konačno uvesti red u ovu oblast i da će svaka ko omogućiti, kako poslodavcima tako i zaposlenima, da na informisan način donose odluke kada je reč o ovom načinu angažovanja radnika. Donošenjem Zakona biće po prvi put jasno koja su to prava i obaveze poslodavca korisnika, poslodavca agencije i samih ustupljenih zaposlenih i uz takve okvire, koji su usklađeni sa zakonodavstvom Evropske unije, nadamo se da će ovaj vid angažovanja radne snage dobiti neko svoje novo mesto i svrhu na tržištu rada i da neće više biti omražen zbog brojnih zloupotreba u prošlosti.

Međutim, da bi jedan zakon doneo bilo kakve pogodnosti i da bi uspostavio pravnu sigurnost za sve one čije interese i prava reguliše, isti mora biti nedvosmislen, jasan za tumačenje, kao i da ne ostavlja mesta za različite interpretacije u toku primene (što je u dosadašnjoj praksi sa drugim zakonima dovodilo do različite primene u istim situacijama, do zloupotreba, ili do ne tako retkog subjektivnog tumačenja u zavisnosti od organa koji tumači određene odredbe). Američka privredna komora u Srbiji prepoznaje i izražava podršku naporima koje je Ministarstvo rada uložilo u pripreme Nacrta Zakona. Sve članice Američke privredne komore u Srbiji veruju da je konstruktivan dijalog svih strana neophodan u formulisanju zakonskog teksta, kako bi on u podjednakoj meri štitio prava radnika i poslodavaca i sprečio zloupotrebe u praksi. Ovo posebno imajući u vidu da se naša poslovna asocijacija godinama zalaže za uspostavljanje standarda koji se u ovoj oblasti poštuju u zemljama Evropske unije.


Ono što je izvesno jeste da će primena principa jednak tretman - jednaka zarada, uz plaćanja agencijske provizije, povećati troškove zapošljavanja preko agencije i time učiniti skupljim ovaj vid angažovanja od direktnog ugovora o radu sa zaposlenim, te očekujemo da će ovo novo pravilo dovesti do značajnog opadanja u broju radnika angažovanih preko agencija.


Svakako kao prednost vidimo činjenicu da će Zakon na predvidiv način urediti angažovanje radnika preko agencija i time sprečiti potencijalne zloupotrebe, koje su u prošlosti stvarale negativnu percepciju o ovom, često jedino mogućem, načinu angažmana radnika. Što se tiče mana, na prvom mestu bih istakla nedovoljno preciziranje određenih odredbi, jer smatramo da će, i pored svih napora radne grupe, nažalost određene nedorečenosti verovatno dovesti do nejasnoća u pogledu primene, bar dok se ne ustali određena praksa. Kao manu takođe ističemo i insistiranje na uvođenju kvota, koje je po našem mišljenju nepotrebno u situaciji u kojoj će svakako angažovanje radnika preko agencija za zapošljavanje biti skuplje, te stoga kompanije koje će na ovaj način angažovati radnike sigurno imaju ozbiljan poslovni razlog da to učine. Činjenica koja ne ide u prilog uvođenju kvota je i to da od zemalja Evrope zakonsko ograničenje kvotama postoji samo u Bugarskoj i u Sloveniji. U Bugarskoj je maksimalni broj ustupljenih zaposlenih ograničen na do 30% od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca korisnika. U Sloveniji je pak ograničen jedino broj ustupljenih zaposlenih koji imaju zaključen ugovor o radu na određeno vreme i to na 25% od ukupnog broja zaposlenih, a od bilo kakvog ograničenja su izuzeti poslodavci koji zapošljavaju 10 ili manje zaposlenih. Dakle, osim pomenuta dva izuzetka, nijedna zemlja u Evropi zakonom nije uvela kvote, jer je prepoznato da je dovoljno da se ustupljenim zaposlenima obezbedi da imaju isti nivo zarade i iste pogodnosti kao i uporedni zaposleni, te da pitanje obima korišćenja ovakvog vida angažovanja radne snage treba prepustiti isključivo tržištu i njegovim potrebama.

Uvođenjem kvota nanosi se šteta kako poslodavcima korisnicima, tako i samim zaposlenima koji rade preko agencija, ali i celokupnoj privredi i državi iz razloga koje smo navodili u toku javne rasprave, a koji su realna potreba privrede.


Svesni smo činjenice da je kod pripreme ovako značajnih propisa veoma teško pomiriti, ili bar približiti, stavove predstavnika sindikata i poslodavaca (i to svakako nije situacija samo u našoj zemlji). Takođe, činjenica je da je zbog nepostojanja odgovarajućeg pravnog okvira bilo i dosta zloupotreba ovog koncepta angažovanja radnika u praksi. Ono što je možda dovelo do nesporazuma u toku pripreme nacrta zakona i javne rasprave jeste da su određeni predstavnici različitih zainteresovanih strana pristupili radu i raspravi bez dovoljnog razumevanja promene koja se uvodi principom jednak tretman - jednaka zarada. Na osnovu komentara koje smo čuli, deluje da je najveća bojazan predstavnika sindikata da će ovaj vid angažovanja radnika postati dominantan u odnosu na direktno zapošljavanje radnika kod poslodavaca korisnika. Međutim, razlozi zbog kojih kompanije angažuju zaposlene preko agencija za zapošljavanje su različiti - od angažmana radnika na periodičnim poslovima ili poslovima koji zahtevaju veći stepen fleksibilnosti nego što dopušta ugovor o radu, do zapošljavanja u fazi ulaska kompanija na tržište, a dok se ne obezbede tehnički uslovi za zapošljavanje stalno zaposlenih. Ovde su posebno istaknute situacije multinacionalnih kompanija, kojima korporativne procedure ne omogućavaju otvaranje novih radnih mesta. Naime, uprkos objektivnoj potrebi za dodatnim radnicima, često te kompanije imaju zabranu zapošljavanja od centrale. S druge strane, putem angažovanja radnika preko agencija, daje im se mogućnost fleksibilnijeg radnog angažovanja, koja se na drugačiji način prikazuje u finansijskim izveštajima. Kao što sam već napomenula, ako je ovaj način angažovanja skuplji, pretpostavka je da poslodavac korisnik ima validan poslovan razlog za to. Sa druge strane, svima je u koristi, a posebno sindikatima i zaposlenima da se otvara što više radnih mesta i da fleksibilnošću Republika Srbija privuče još više velikih stranih, ali i domaćih investicija, što bi u budućnosti dovelo i do otvaranja većeg broja radnih mesta na neodređeno.


Agencije i poslodavci korisnici već imaju uspostavljenu saradnju, posebno kada je reč o Agencijama i poslodavcima korisnicima koji posluju u okviru multinacionalnih korporacija s obzirom da su to poslovni odnosi kreirani na globalnom nivou. Međutim, u periodu između usvajanja i početka primene Zakona o agencijskom zapošljavanju i Agencije i poslodavci korisnici će morati da još jednom provere usaglašenost postojećih poslovnih odnosa sa novim pravilima. Sigurna sam da članice Američke privredne komore u Srbiji već preduzimaju određene radnje u cilju usklađivanja s obzirom da korporativna odobrenja potrebna za usklađivanja ove vrste znaju da oduzmu dosta vremena u praksi.


Praksa je pokazala da postoji potreba za fleksibilnim oblicima zapošljavanja. Poslodavci su se odlučivali na angažovanje radnika preko agencija do sada iz različitih razloga. Jasno nam je da je osnovna namera zakonodavca da se konačno reguliše ovakva vrsta radnog angažovanja, da se zaštite prava radnika i da se stane na put brojnim zloupotrebama u ovoj oblasti. Međutim, bojimo se da će ograničenje koje je uvedeno u nacrt Zakona dovesti do situacije da se na tržištu uspostavi nova praksa zloupotrebe instituta privremenih i povremenih poslova i to čak u većim razmerama nego ranije. Uzimajući u obzir dalekosežan uticaj koje ovo ograničenje može imati na nivo nezaposlenosti, prihode budžeta Republike Srbije i prava radnika u Srbiji, smatramo da ovakvo rešenje ne bi smelo da bude usvojeno i stoga smo predlagali njegovo brisanje iz Nacrta zakona, tj. potpuno ukidanje kvote za broj ustupljenih radnika.


Postojanje jasnih pravila igre u ovoj oblasti će se svakako smatrati olakšanjem poslovanja poslodavaca korisnika, međutim, kao što sam već pomenula za one poslodavce korisnike koji do sada nisu postupali u skladu sa Evropskom tekovinom - jednak tretman, jednaka zarada - donošenje Zakona o agencijskom zapošljavanju donosi dodatne troškove.


Pretpostavljamo da će to biti pre svega periodični poslovi kao i pomoćni poslovi koji ne predstavljaju osnovnu delatnost poslodavca korisnika. Takođe, na osnovu dosadašnje prakse, očekivano je da će ga strani investitori koji razmatraju dolazak u našoj zemlji koristiti kao način angažovanja radnika u toku perioda posmatranja potencijala našeg tržišta i pribavljanja informacija koje su im neophodne radi donošenja odluke o potencijalnoj investiciji kao i obimu investicije u Republici Srbiji.


Ukoliko ostanu neke odredbe koje za sada deluju nedovoljno precizne, ujednačena praksa državnih organa koji će nadzirati primenu odredbi zakona će biti ključna. Samo ujednačenom praksom moći ćemo da kažemo da u ovoj oblasti zaista postoji pravna sigurnost ka kojoj stremimo.


Kreiranje uslova za nove investicije, održivo poslovanje i nova radna mesta će i u narednom periodu biti misija Američke privredne komore u Srbiji. Kroz konstruktivan i otvoren dijalog sa Vladom Republike Srbije, AmCham će nastaviti da zagovara stvaranje veće predvidivosti za privrednike, donošenje kvalitetnih propisa, jačanje institucija i vladavinu prava. U fokusu Odbora za radno pravo će i dalje biti kontinuirano praćenje radnog zakonodavstva, poput najavljenih izmena i dopuna Zakona o radu, kreiranja efikasnijeg i pristupačnijeg pravnog okvira za obavljanje stručnih praksi, smanjenje i digitalizaciju važećih administrativ nih procedura, kao i olakšavanje implementacije postojećih radno pravnih propisa.



Email Print